Koje se norme primjenjuju na usmeno prevođenje u javnom sektoru?
Međunarodne norme
ISO/TC 37/SC 5 je pododbor Međunarodne organizacije za normizaciju (ISO) koji se bavi pismenim i usmenim prevođenjem i s njima povezanom tehnologijom. Radi na razvoju međunarodnih normi za poboljšanje kvalitete, učinkovitosti i pouzdanosti usluga usmenog i pismenog prevođenja u cijelom svijetu. Te norme obuhvaćaju širok spektar područja, od općih zahtjeva za usluge do specijaliziranih normi za opremu, osposobljavanja i posebna područja usmenog prevođenja.
Usmeno prevođenje u javnom sektoru
Nekoliko normi ISO posebno se odnosi na usmeno prevođenje u javnom sektoru, koje se naziva i usmeno prevođenje u zajednici. U tim se normama daju jasne smjernice i pružateljima usluga i usmenim prevoditeljima kako bi se osigurale etične usluge usmenog prevođenja visoke kvalitete. U nastavku slijedi pregled glavnih normi.
- ISO/TS 6253:2024 – Zahtjevi i preporuke za programe osposobljavanja u području usmenog prevođenja u zajednici. U ovom se dokumentu navode osnovne vještine potrebne za programe osposobljavanja u području usmenog prevođenja u zajednici i opisuju kvalifikacije nastavnog osoblja koje provodi takvo osposobljavanje. Primjenjuje se i na znakovne i govorne jezike, a obuhvaća konsekutivno i simultano usmeno prevođenje, uključujući šaptano prevođenje i prevođenje „a vista”. Povirite iza kulisa i saznajte kako je ta norma razvijena u okviru stručne suradnje – poslušajte podcast Standard Speak: Language Edition – ISO/TC 37/SC 5.
- ISO 13611:2024 – Usluge usmenog prevođenja – Usmeno prevođenje u zajednici – Zahtjevi i preporuke. U ovoj se normi navode temeljna načela i primjeri dobre prakse za pružanje usluga usmenog prevođenja u zajednici. Odnosi se na potrebe različitih jezičnih zajednica (govorni i znakovni jezici) i postavlja očekivanja kvalitete za krajnje korisnike, klijente i usmene prevoditelje.
- ISO 20228:2019 – Usluge usmenog prevođenja – Usmeno prevođenje u pravnim postupcima – Zahtjevi. U ovom se dokumentu utvrđuju osnovna načela sudskog tumačenja, uključujući vještine potrebne sudskim tumačima i preporuke za različite pravne okvire i načine usmenog prevođenja.
- ISO 21998:2020 – Usluge usmenog prevođenja – Usmeno prevođenje u području zdravstvene zaštite – Zahtjevi i preporuke. U ovoj se normi pružaju smjernice za usmeno prevođenje u području zdravstvene zaštite za govorne i znakovne jezike i naglašavaju se jedinstveni zahtjevi za komunikaciju u medicinskom kontekstu. Primjenjuje se i na pružatelje usluga i na usmene prevoditelje u području zdravstvene zaštite.
- ISO/CD 17651-4 – Simultano usmeno prevođenje – Radno okruženje usmenih prevoditelja – 4. dio: Zahtjevi i preporuke za radno okruženje tumačenja znakovnog jezika. U ovom se dijelu utvrđuju zahtjevi i preporuke za projektiranje i opremanje radnog okruženja za tumačenje znakovnog jezika uživo i na daljinu. Obuhvaća vidljivost i vidno polje, osvjetljenje i pozadinu, kameru/prikaz, ergonomiju, zdravlje i sigurnost, kao i organizaciju timskog rada. Saznajte više o seriji 17651 – poslušajte podcast Standard Speak: Language Edition – ISO/TC 37/SC 5.
Pristup normama ISO
Norme ISO mogu se nabaviti putem nacionalnih tijela za normizaciju ili na internetskim stranicama ISO-a. Međutim, internetska platforma ISO-a za pretraživanje korisnicima omogućuje besplatno pregledavanje prvih stranica s većinom normi. Ti pregledi obično uključuju uvodne odjeljke i definicije koji pružaju informativan uvid u sadržaj.
Sudjelovanje u normizaciji
Pojedinci ili organizacije koje žele doprinijeti razvoju normi ISO mogu sudjelovati u tom postupku preko nacionalnih tijela članica ISO-a. Svaka zemlja ima nacionalnu organizaciju za normizaciju koja olakšava članstvo i uključivanje. Sudjelovanje u razvoju norme ISO/TC 37/SC 5 doprinosi razvoju budućih normi za usmeno prevođenje u javnom sektoru.
Međunarodni propisi
Usluge usmenog prevođenja u javnom sektoru uglavnom su u nadležnosti pojedinačnih država članica jer su usluge usmenog prevođenja i njihova regulacija usko povezane s nacionalnim i lokalnim sustavima upravljanja. Taj decentralizirani pristup znači da trenutačno ne postoji sveobuhvatno pravo Unije koje se posebno primjenjuje na usmeno prevođenje u javnom sektoru. Naime, zbog različitih jezičnih, kulturnih i administrativnih okolnosti norme i praksa znatno se razlikuju među zemljama.
Međutim, postoje direktive EU-a koje se odnose na usmeno prevođenje u određenim područjima, posebno u području prava, na primjer u kaznenim postupcima ili u vezi s pristupom pravosuđu.
Važan je primjer Direktiva 2010/64/EU o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima. U njoj se utvrđuju minimalni uvjeti u svim državama članicama kako bi se osiguralo da osumnjičenici i optuženici koji ne govore ili ne razumiju jezik postupka dobiju besplatne usluge usmenog i pismenog prevođenja.
Drugi je primjer Direktiva 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. U toj se direktivi naglašava da je važno žrtvama osigurati da razumiju što se događa i da mogu pristupiti uslugama usmenog i pismenog prevođenja kad je to potrebno.
Nacionalna i regionalna regulatorna praksa
S obzirom na različite nacionalne prioritete, administrativnu strukturu i kulturno-jezični kontekst propisi i praksa u vezi s usmenim prevođenjem u javnom sektoru znatno se razlikuju među državama članicama. Zbog toga je posebno važno razmjenjivati dobre primjere iz prakse i poticati suradnju u uklanjanju zajedničkih prepreka pružanju usluga usmenog prevođenja visoke kvalitete. U nastavku su navedeni primjeri važnih nacionalnih i regionalnih pristupa regulaciji i organizaciji usmenog prevođenja u javnom sektoru.
Norveška: višerazinski sustav
Odličan primjer za to je norveški višerazinski sustav kojim upravlja Uprava za integraciju i raznolikost (IMDi). Tim se sustavom certificiraju usmeni prevoditelji na različitim razinama na temelju kvalifikacija i iskustva, čime se određuje jasna hijerarhija stručnosti usmenih prevoditelja. Sustav je dopunjen nacionalnim registrom usmenih prevoditelja i naglašava trajno stručno usavršavanje. Javna tijela potiču se na angažiranje usmenih prevoditelja iz registra kako bi se osigurala kvaliteta, čime se promiče profesionalizacija usluga usmenog prevođenja u zemlji. Saznajte više o norveškom modelu.
Švedska: pravna zaštita pristupa javnim uslugama na određenom jeziku
U Švedskoj se u Zakonu o jeziku (2009:600) (Språklagen) švedski navodi kao glavni jezik, a javni sektor odgovoran je da svima osigura pristup jezičnim uslugama. Ta je odgovornost detaljnije opisana u Zakonu o upravnom postupku (2017:900) (Förvaltningslagen), koji javna tijela obvezuje da osiguraju usluge usmenog prevođenja i prijevode dokumenta kako bi svatko mogao ostvariti svoja prava u kontaktima s tijelima.
Slično tome, ako osoba ima invaliditet koji ozbiljno ograničava njezin vid, sluh ili govor, nadležna tijela moraju osigurati usmeno prevođenje i dokumente u pristupačnom formatu. Zasebnim propisima utvrđuju se obveze sudova i pojedinih državnih agencija i tijela da prema potrebi pruže usluge usmenog i pismenog prevođenja.
Nizozemska: nacionalni registar ovlaštenih sudskih tumača i prevoditelja
Nizozemska ima nacionalni registar ovlaštenih sudskih tumača i prevoditelja, u okviru kojeg usmeni prevoditelji koji rade u pravosuđu i javnim službama moraju ispunjavati određene profesionalne standarde i redovito se osposobljavati. Taj centralizirani sustav potiče transparentnost i odgovornost usluga usmenog prevođenja.
Španjolska: regionalni pristupi usmenom prevođenju u zajednici
U Španjolskoj se praksa usmenog prevođenja u javnom sektoru često razlikuje ovisno o regiji. Na primjer, u Kataloniji konzorcij Consorci per a la Normalització Lingüística promiče usluge usmenog prevođenja usmjerene na jezičnu integraciju migranata i osoba koje ne govore katalonski. To se prije svega odnosi na jezičnu podršku u sektoru zdravstva, obrazovanja i socijalnih usluga, uzimajući u obzir kulturne posebnosti.
Ujedinjena Kraljevina: norme i osposobljavanje putem strukovnih udruga
U Ujedinjenoj Kraljevini usluge usmenog prevođenja u javnom sektoru reguliraju strukovne udruge kao što su Chartered Institute of Linguists (CIOL) i National Register of Public Service Interpreters (NRPSI). Te organizacije utvrđuju norme, nude certifikaciju, npr. diplomu za usmeno prevođenje u javnom sektoru i vode registre usmenih prevoditelja. Iako usmeno prevođenje u javnom sektoru ne podliježe jedinstvenim pravnim propisima, te su inicijative mjerilo za kvalitetu i profesionalizaciju.
Poljska: regionalne mreže usmenih prevoditelja
U Poljskoj općine često vode popise usmenih prevoditelja kako bi odgovorile na potrebe migrantskih zajednica. Neki su gradovi proveli programe osposobljavanja za usmene prevoditelje volontere koji rade u području zdravstvene ili socijalne zaštite i pružaju jezičnu podršku u područjima s velikom potražnjom.
Turska: suradnja nacionalnih i međunarodnih partnera
U pristupu Turske ističe se kombinirana uloga nacionalnog upravljanja i međunarodne suradnje u zadovoljavanju potrebe za usmenim prevođenjem, posebno radi ispunjavanja potreba povezanih s migracijama. U zdravstvu su u okviru projekta SIHHAT, koji financira EU, angažirani usmeni prevoditelji s punim radnim vremenom u ustanovama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite kako bi se olakšala komunikacija između zdravstvenih radnika i pacijenata koji ne govore turski. Regionalni ured Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) za Europu omogućio je osposobljavanje neprofesionalnih usmenih prevoditelja u području zdravstvene zaštite kako bi im se pomoglo da se prilagode svojim ulogama, a Njemačka korporacija za međunarodnu suradnju (GIZ) koordinira programe osposobljavanja za usmene prevoditelje u području zdravstvene zaštite, posebno u lokalnim centrima za mentalno zdravlje.